Dok noći i dani spokojno klize ispod besmrtnog neba, promiče vrijeme u vječnosti bitisanja. A moja duša, još odavno prepolovljena na pola, luta po prošlosti i traži onaj drugi dio duše- tamo negdje daleko kilometrima, a tako bolno blizu srca.
Tamo gdje su od kuće u kojoj sam rođena ostali samo temelji, bolni štrljci u šipražju koji nikoga osim mene neće ubosti u srce.
Tamo …u seoskoj školi u kojoj sam odrasla i od koje je kao i od moje duše ostalo pola. Tu gdje je moja Itaka kojoj nisam nikada prestala da se vraćam u snovima. I tek ponekad na javi, kada mi život na drugom kontinentu dozvoli da raširim krila.
Tamo gdje java bolno pruža ruke da me zagrli umjesto majke i oca koji su me nekada nasmijani dočekivali na pragu.
Na mjestu gdje me je majka donijela na svijet, u sobi koja je nekada pamtila njen plač i njenu radost i odisala toplinom ljubavi pomiješanom s mirisom toplog hljeba, iznikla je mlada vrba. Da li je sjećanje na čas mog rođenja udahnuto u njen korijen? Da li ona zna da sam došla nakratko, tek da se isplačem, pa mi se stoga tako umilno naginje i miluje mi obraze nježnim vrhovima mladica? Ili se možda ono pola moje duše koju tražim svilo u njene grane da me dočeka? Da me zadrži da se ne vratim u tuđinu. Da nađem istrgnutu radost, razasutu po livadi mog djetinjstva kao istrgana biserna ogrlica. Da uberem par travki za uspomenu. Da pomilujem leptire mog djetinjstva, poljubim prijatelje, zagrlim orah, poguren od starosti i uzaludnog čekanja da ga oberu očeve ruke. Da bacim pogled na ispucale zidove stare škole pa da se vratim tamo gdje me čeka novi dom i druga polovina duše.
Spuštam se na livadu s koje sam nekada posmatrala sjaj besmrtnih zvijezda kako veselo svjetlucaju na nebu ispod kog sam rođena. I čekam da jedna padne u moje krilo pa da zamislim želju koju samo Tvorac neba i zemlje može da ispuni.
